Evo vidim svi nešto objavljuju svoja djela, pa rekoh da i ja šta objavim. Ovu priču sam napisao nedavno dok mi je jedan bliži rođak pričao njegovu sudbinu u svijetu droge. Priča je istinita.
Možda ima par greškica, i sry na tome
. Btw. pisano je u prvom licu radi lakšeg razumijevanje.
- Mrak je. Obasjane strane tamnih zidina mog života polako nestaju. Počinjem tonuti i povlačiti se. Osjećam duboki vapaj za vremenom. Svi grijesi iz mladosti su me stigli. Sunčeva pojava mi je postala nepoznat pojam. Od kada sam ušao u ovaj svijet znam samo za bjedu i jad. Strah, izbezumljenost, privremenu sreću ... Postaje tužno i monotono. Gdje god da krenem prate me tamne sjene moje prošlosti. Imao sam sve : porodicu, djevojku, prijatelje ... Imao sam čak i kućnog ljubimca kojeg sam toliko volio. Val umrtvljenosti u našoj zemlji je zahvatio i mene. Moji su se prijatelji uspjeli izvući na vrijeme i sada uživaju. Za njih sam samo preboljelo sjećanje na srećne dane a oni meni utjeha i motiv za životom. Krijem ruke, sakrivam oči od upitnih i neshvatljivih pogleda, bojim se, strahujem za životom ... Moćna sila kontrolira svima nama. Živimo u sjenama kao zadnje propalice i bitange, sanjamo dane kada će nam dati dozu da se nafiksamo i obnovimo. Znam, već sam mrtav. Moj život nema smisla a ipak ga živim. Ali ono malo vjere u Boga što je u meni ostalo ne dozvoljava mi da se odlučim na konalni čin. Da zaboravim probleme, da se odreknem svega što nemam ... Sve je bilo tako bajno. Sreća, veselje .. Ali nakon vremena postaje muka i ovisnost. Svi nas mrze... Mrzimo i sami sebe. Nemamo prijatelja, nemamo susjeda... Živimo na mjestu gdje ni oni najluđi nikad ne bi kročili. Svakodnevni pejzaž našeg predjela najčešće je ispunjen miševima i potrošenim iglama. Kad-kad siđemo do grada samo da kupimo da jedemo. Ne možemo podnijeti poglede normalnih ljudi... Probijaju nas kao koplja, kao sablje.. Tako oštro i direktno da odmah umireš. Prijašnju satisfakciju su nam zamjeline misli i sjećanja na dane prije te satisfakcije. Svi smo imali sretne živote. Kap radoznalosti i čežnje za boljim položajem dovelo nas je do tačke gdje samo najslabiji idu. Gdje padaju zaboravljeni, sjene nekadašnjih, uspješnih mladića. Tonemo kao Titanik. Sobe su nam okupane mokraćom, mirisom "doručka" te nepoznatim tvarima. Tužno je da umjesto hljeba trebamo jednu kap heroina.
Već 3 noći nisam oka sklopio. Besanica je samo jedna u nizu od bolesti koje nas izjedaju kao crvi. Osjećam se umorno, isfrustrirano ... To su dani kada poželiš da te Bog nije stvorio ili da ti je skratio muke po samom dolasku na ovaj svijet. To su dani koji su teži od svake izdaje i od svakog poniženja koje ste ikad doživjeli. U ovom mjestu samo vlada smrt .. Svakim danom samo isčekujemo kako će sljedeći od nas umrijeti. Osjećam da mi je kraj blizu. Čovjek pri kraju osjeti duboke zabode prošlosti i grijeha, duboke rane koje smo nanijeli dragim osobama. Te rane su kod mene prevelike. Majku, moju rođenu majku, mati koju sam volio više od ičega na svijetu, otjerao sam u grob. Oca, čije mi je ime bilo svetije od mene samog, poslao sam da se bori za svoj život. Braću sam obrukao u toj mjeri da su se morali iseliti. Iznevjerio sam ih, duboko povrijedio, razočarao. Premda sam mlad i u normalnim uslovima život bi bio tek preda mnom, osjećam da je kraj blizu. Osjećam udarce prošlosti i sadašnjosti, osjećam prokletstvo najbližih i najdaljih ... Sve se stopilo u bol. Sva tuga koju sam nanio sada se sliva u mene. Igle su mi postale glavni obrok. Rupice po ruci, ožiljci po cijelom tijelu od borbe za zadnje kapi "obroka" ... Plačem nad vlastitom sudbinom. Čovjek ne može shvatiti dok mu se ne dogodi. Toliko sam se puta pozdravio sa smrću koja mi je bila toliko blizu, da ni sam ne mogu shvatiti. Osjećate kako vam srce staje... Nemate šta da ga ubrzate. A onda se pojavljuje neki anđeo čuvar i ubrizga vam kap-dvije. Žalosno zar ne ?
Ne, ja ne tražim da me sažaljavate ili pokušate shvatiti. Ja tražim da mi pokušate posljednji put pokazati ispravni put. Bez raskrsnica i križanja, bez boli i uboda, bez bodeža koji ti režu srce poput hljeba...
Pokažite mi opet sunčevu svijetlost, pokažite mi opet sreću ljubavi i utjehu voljene osobe, pokažite mi moć posla i napretka... Pokažite mi da živim.
Svaki kutak koji svojim mrtvim očima pogledam izgleda mi kao neopisana vječnost. Svaka bol koju doživim nadilazi granice normalnog i podnošljivog. Kroz maglovito sjećanje pred očima mi vihore riječi jednog mudrog pisca : " Ja život živim da ga iživim i da polije iživljavanja mirno umrem". Mnogi kažu da je tvoj život samo tvoja stvar. Kod mene moj život čak nije ni moja stvar. Vodi ga jedna sićušna metalna igla i ono što prolazi kroz nju. Ja svoj život ne živim da ga iživim. Ja živim za dan kada će smrt pokucati na moja vrata i prkosito reći : "Griješio si, Emire, griješio si jako. Za tvoje grijese nema oprosta. Izbrisan si iz postojanja." - Ništa manje ni ne zaslužujem.
Jeza. Treći dan nespavanja i ubojitost ponora i osjećaja odbačenosti i zaboravljenosti. Život mi se sveo na par uboda dnevno. Ironično... Sanjao sam dan kada ću otvoriti kliniku za narkomaniju. Sada mi je ona potrebna. Nemam hrabrosti da opet izađem pred oči voljenima i molim ih za oprost. Žalim sam sebe, plačem nad svojom sudbinom i proklinjem demona moje prošlosti, sadašnjosti i kratke budućnosti. Pretendiro sam ka sjajnim stepama porodičnog života a zabio sam se u ponor gdje samo zaboravljeni padaju. Nekoć sam imao svijetle, plave oči, duboke kao prostrano nebo, a danas imam sive čmorke koji čekaju dan kada će konačno prestati banalno gledati tamne zidine moga doma. Veličina života, kako ih mi zovemo "normalnih", se ne ogleda u novcu, ljubavi, prijateljstvu ... Ogleda se u snazi da se razdijeli pravi put i krivi put. Koračao sam preko cijelih planina i polja, plivao od obala do obala, trčao gdje sam znao i umio... Tada mi ništa nije pretstavljalo patnju i nemoć. Danas se umorim od samih letimičnih misli koje mi prolete kroz glavu na te sretne dane. O Bože ... Ne znam zašto tvoje ime dozivam onda kada te najviše trebam. Ne zaslužujem ni milost Najmilostivijeg, zašto bi onda zaslužio milostinju naroda ? Bahatost mojih postupaka i nesvjesnost protkana prevelikom dozom radoznalošću me ubila. Sada sam ništa doli sjena koja korača crnim svijetom čije boje nemam sposobnosti uvidjeti. Sve je crno. Čak i nekada sjajne zvijezde kojima sam se toliko divio postale su ništa nego crne tačke na još crnijem nebu. U dugim razvratima između stvarnosti i boli dugo znam ostajati. Počeo sam voljeti osjećaj poniznosti i patnje. Počeo sam ga voljeti jer znam da moram naplatiti grijehe iz moga života. Povrijedio sam toliko voljenih osoba da ni brojni ubodi na venama , od kojih i danas zavisim, ne mogu to izbrojati. Bljesak svijetlosti pri spomenu na majku mi se ukaže pred očima. Da li je to znak da me je Milostivi čuo ? Snop zraka koji me oslobađaju i moju razvratnu dušu peru od crnila kojom je obavijena. Sjetih se svih gadosti koje napravih. Život mi prođe pred očima u par trenutaka. Najzad dižem već iznemoglu glavu i ponosno dižem ruke ka nebu i govorim : "Izgubio sam vjeru u Tebe, ali Ti me vrati u žive. Zauvijek ponizan ostajem, zauvijek se molim, dok posljednji dah ne ispustim ."
Sada živim kao slobodan čovjek, bez straha koračam gradom i uživam u bojama sveopisnih prizora i trenutaka. Ljudi me čudno gledaju ali ta čudoća u njihovim očima meni daje podstrek da sam slobodan. Osjećam da mogu poletjeti, osjećam da mogu roniti, osjećam da mogu pretrčati one razdaljine što sam pretrčavao, osjećam se slobodnim kao riba, osjećam se ispunjenim... Čovjeku nije potrebna slava i beskonačna moć, nije mu potrebno da mu neko drugi pere suđe, da mu neko drugi sprema kuću ... Ne, onima kojima je to potrebno su bolesni, ne svojom krivicom. Svi stvaramo svoju sudbinu, bez da gledamo unatrag. Moja prošlost će ostati dok ne umrem. I dalje imam san o otvaranju klinike za narkomane, da pomognem ljudima poput sebe.
Patiti je vrijedno, jer iz patnje naučiš stvari koje kroz normalan život ne vidiš. Ako opet moram proći kroz sav onaj pakao da bi dobio ovoliku savjest, prošao bi. To je moć shvatanja, moć koju ćemo svi nekada dobiti. Neko ranije, neko kasnije ... Ali važno je da je dobijemo, jer bez nje život nije ono što se čini da jeste.
Možda ima par greškica, i sry na tome
. Btw. pisano je u prvom licu radi lakšeg razumijevanje.- Mrak je. Obasjane strane tamnih zidina mog života polako nestaju. Počinjem tonuti i povlačiti se. Osjećam duboki vapaj za vremenom. Svi grijesi iz mladosti su me stigli. Sunčeva pojava mi je postala nepoznat pojam. Od kada sam ušao u ovaj svijet znam samo za bjedu i jad. Strah, izbezumljenost, privremenu sreću ... Postaje tužno i monotono. Gdje god da krenem prate me tamne sjene moje prošlosti. Imao sam sve : porodicu, djevojku, prijatelje ... Imao sam čak i kućnog ljubimca kojeg sam toliko volio. Val umrtvljenosti u našoj zemlji je zahvatio i mene. Moji su se prijatelji uspjeli izvući na vrijeme i sada uživaju. Za njih sam samo preboljelo sjećanje na srećne dane a oni meni utjeha i motiv za životom. Krijem ruke, sakrivam oči od upitnih i neshvatljivih pogleda, bojim se, strahujem za životom ... Moćna sila kontrolira svima nama. Živimo u sjenama kao zadnje propalice i bitange, sanjamo dane kada će nam dati dozu da se nafiksamo i obnovimo. Znam, već sam mrtav. Moj život nema smisla a ipak ga živim. Ali ono malo vjere u Boga što je u meni ostalo ne dozvoljava mi da se odlučim na konalni čin. Da zaboravim probleme, da se odreknem svega što nemam ... Sve je bilo tako bajno. Sreća, veselje .. Ali nakon vremena postaje muka i ovisnost. Svi nas mrze... Mrzimo i sami sebe. Nemamo prijatelja, nemamo susjeda... Živimo na mjestu gdje ni oni najluđi nikad ne bi kročili. Svakodnevni pejzaž našeg predjela najčešće je ispunjen miševima i potrošenim iglama. Kad-kad siđemo do grada samo da kupimo da jedemo. Ne možemo podnijeti poglede normalnih ljudi... Probijaju nas kao koplja, kao sablje.. Tako oštro i direktno da odmah umireš. Prijašnju satisfakciju su nam zamjeline misli i sjećanja na dane prije te satisfakcije. Svi smo imali sretne živote. Kap radoznalosti i čežnje za boljim položajem dovelo nas je do tačke gdje samo najslabiji idu. Gdje padaju zaboravljeni, sjene nekadašnjih, uspješnih mladića. Tonemo kao Titanik. Sobe su nam okupane mokraćom, mirisom "doručka" te nepoznatim tvarima. Tužno je da umjesto hljeba trebamo jednu kap heroina.
Već 3 noći nisam oka sklopio. Besanica je samo jedna u nizu od bolesti koje nas izjedaju kao crvi. Osjećam se umorno, isfrustrirano ... To su dani kada poželiš da te Bog nije stvorio ili da ti je skratio muke po samom dolasku na ovaj svijet. To su dani koji su teži od svake izdaje i od svakog poniženja koje ste ikad doživjeli. U ovom mjestu samo vlada smrt .. Svakim danom samo isčekujemo kako će sljedeći od nas umrijeti. Osjećam da mi je kraj blizu. Čovjek pri kraju osjeti duboke zabode prošlosti i grijeha, duboke rane koje smo nanijeli dragim osobama. Te rane su kod mene prevelike. Majku, moju rođenu majku, mati koju sam volio više od ičega na svijetu, otjerao sam u grob. Oca, čije mi je ime bilo svetije od mene samog, poslao sam da se bori za svoj život. Braću sam obrukao u toj mjeri da su se morali iseliti. Iznevjerio sam ih, duboko povrijedio, razočarao. Premda sam mlad i u normalnim uslovima život bi bio tek preda mnom, osjećam da je kraj blizu. Osjećam udarce prošlosti i sadašnjosti, osjećam prokletstvo najbližih i najdaljih ... Sve se stopilo u bol. Sva tuga koju sam nanio sada se sliva u mene. Igle su mi postale glavni obrok. Rupice po ruci, ožiljci po cijelom tijelu od borbe za zadnje kapi "obroka" ... Plačem nad vlastitom sudbinom. Čovjek ne može shvatiti dok mu se ne dogodi. Toliko sam se puta pozdravio sa smrću koja mi je bila toliko blizu, da ni sam ne mogu shvatiti. Osjećate kako vam srce staje... Nemate šta da ga ubrzate. A onda se pojavljuje neki anđeo čuvar i ubrizga vam kap-dvije. Žalosno zar ne ?
Ne, ja ne tražim da me sažaljavate ili pokušate shvatiti. Ja tražim da mi pokušate posljednji put pokazati ispravni put. Bez raskrsnica i križanja, bez boli i uboda, bez bodeža koji ti režu srce poput hljeba...
Pokažite mi opet sunčevu svijetlost, pokažite mi opet sreću ljubavi i utjehu voljene osobe, pokažite mi moć posla i napretka... Pokažite mi da živim.
Svaki kutak koji svojim mrtvim očima pogledam izgleda mi kao neopisana vječnost. Svaka bol koju doživim nadilazi granice normalnog i podnošljivog. Kroz maglovito sjećanje pred očima mi vihore riječi jednog mudrog pisca : " Ja život živim da ga iživim i da polije iživljavanja mirno umrem". Mnogi kažu da je tvoj život samo tvoja stvar. Kod mene moj život čak nije ni moja stvar. Vodi ga jedna sićušna metalna igla i ono što prolazi kroz nju. Ja svoj život ne živim da ga iživim. Ja živim za dan kada će smrt pokucati na moja vrata i prkosito reći : "Griješio si, Emire, griješio si jako. Za tvoje grijese nema oprosta. Izbrisan si iz postojanja." - Ništa manje ni ne zaslužujem.
Jeza. Treći dan nespavanja i ubojitost ponora i osjećaja odbačenosti i zaboravljenosti. Život mi se sveo na par uboda dnevno. Ironično... Sanjao sam dan kada ću otvoriti kliniku za narkomaniju. Sada mi je ona potrebna. Nemam hrabrosti da opet izađem pred oči voljenima i molim ih za oprost. Žalim sam sebe, plačem nad svojom sudbinom i proklinjem demona moje prošlosti, sadašnjosti i kratke budućnosti. Pretendiro sam ka sjajnim stepama porodičnog života a zabio sam se u ponor gdje samo zaboravljeni padaju. Nekoć sam imao svijetle, plave oči, duboke kao prostrano nebo, a danas imam sive čmorke koji čekaju dan kada će konačno prestati banalno gledati tamne zidine moga doma. Veličina života, kako ih mi zovemo "normalnih", se ne ogleda u novcu, ljubavi, prijateljstvu ... Ogleda se u snazi da se razdijeli pravi put i krivi put. Koračao sam preko cijelih planina i polja, plivao od obala do obala, trčao gdje sam znao i umio... Tada mi ništa nije pretstavljalo patnju i nemoć. Danas se umorim od samih letimičnih misli koje mi prolete kroz glavu na te sretne dane. O Bože ... Ne znam zašto tvoje ime dozivam onda kada te najviše trebam. Ne zaslužujem ni milost Najmilostivijeg, zašto bi onda zaslužio milostinju naroda ? Bahatost mojih postupaka i nesvjesnost protkana prevelikom dozom radoznalošću me ubila. Sada sam ništa doli sjena koja korača crnim svijetom čije boje nemam sposobnosti uvidjeti. Sve je crno. Čak i nekada sjajne zvijezde kojima sam se toliko divio postale su ništa nego crne tačke na još crnijem nebu. U dugim razvratima između stvarnosti i boli dugo znam ostajati. Počeo sam voljeti osjećaj poniznosti i patnje. Počeo sam ga voljeti jer znam da moram naplatiti grijehe iz moga života. Povrijedio sam toliko voljenih osoba da ni brojni ubodi na venama , od kojih i danas zavisim, ne mogu to izbrojati. Bljesak svijetlosti pri spomenu na majku mi se ukaže pred očima. Da li je to znak da me je Milostivi čuo ? Snop zraka koji me oslobađaju i moju razvratnu dušu peru od crnila kojom je obavijena. Sjetih se svih gadosti koje napravih. Život mi prođe pred očima u par trenutaka. Najzad dižem već iznemoglu glavu i ponosno dižem ruke ka nebu i govorim : "Izgubio sam vjeru u Tebe, ali Ti me vrati u žive. Zauvijek ponizan ostajem, zauvijek se molim, dok posljednji dah ne ispustim ."
Sada živim kao slobodan čovjek, bez straha koračam gradom i uživam u bojama sveopisnih prizora i trenutaka. Ljudi me čudno gledaju ali ta čudoća u njihovim očima meni daje podstrek da sam slobodan. Osjećam da mogu poletjeti, osjećam da mogu roniti, osjećam da mogu pretrčati one razdaljine što sam pretrčavao, osjećam se slobodnim kao riba, osjećam se ispunjenim... Čovjeku nije potrebna slava i beskonačna moć, nije mu potrebno da mu neko drugi pere suđe, da mu neko drugi sprema kuću ... Ne, onima kojima je to potrebno su bolesni, ne svojom krivicom. Svi stvaramo svoju sudbinu, bez da gledamo unatrag. Moja prošlost će ostati dok ne umrem. I dalje imam san o otvaranju klinike za narkomane, da pomognem ljudima poput sebe.
Patiti je vrijedno, jer iz patnje naučiš stvari koje kroz normalan život ne vidiš. Ako opet moram proći kroz sav onaj pakao da bi dobio ovoliku savjest, prošao bi. To je moć shvatanja, moć koju ćemo svi nekada dobiti. Neko ranije, neko kasnije ... Ali važno je da je dobijemo, jer bez nje život nije ono što se čini da jeste.
da mladi vide sta droga uradi. Da ne prolaze kroz tu patnju da svate sta ih cini sretnim (da to nije novac) nego sloboda.
