Srebrenica je grad u Bosni i Hercegovini, koji je tokom svoje historije promijenio nekoliko imena, kao što su Domavia, Argentarija, Argentum, Bosnia Argentaria itd. Na području Srebrenice postojali su tragovi života još od najranijih vremena, što je bilo uslovljeno povoljnim geografskim položajem i bogatstvom srebrenom rudom.
U Bosni, u kojoj je živjela Srebrenica u posljednja dva milenija, ova borba je bila konstantna. Sa istoka i zapada oduvijek su dolazili ratnici i željeli teritoriju, vlast, srebro, ljekovitu banju Guber i poziciju na Drini. Srebrenica tu borbu nikada nije u potpunosti dobila.
Kraj osamdesetih godina prošlog vijeka Srebrenicu je zatekao u pokušajima da privrednim razvojem uhvati korak sa svijetom. Stanovništvo ovoga grada, stisnutog planinskim obroncima u neposrednoj blizini rijeke Drine, i preostalih tridesetak hiljada koliko je živjelo u okolnim naseljima, život je zasnivalo na radu u moderniziranim fabrikama, te na poljoprivredi od koje je živjela jedna četvrtina stanovništva općine Srebrenica.
U drugoj polovini 1991. godine bilo je očigledno da su velikosrpski nacionalisti pripremili agresiju na Bosnu i Podrinje, sa ciljem da, na velikodržavnom konceptu Srbije, zauzmu cijelu Bosnu i Hercegovinu i silom je pripoje Srbiji te biološki i duhovno istrijebe Bošnjake.
U ljeto 1992. jedinice jugoslovenske narodne armije, kojima je komandovano iz Beograda, zatim oružane jedinice Arkana, Mauzera i drugih zločinaca, zajedno sa srpskim kolaboracionistima iz Bosne i Hercegovine, okupirale su Srebrenicu. Tih dana iz ovog grada okolnih naselja protjerano je dvadeset hiljada Bošnjaka. Nakon što su se organizovale patriotske snage u Srebrenici i u okolnim naseljima uspostavljena odbrana, srpski okupator je prisiljen da se povuče iz Srebrenice. Do kraja godine srpske jedinice nastojale su u više navrata da ponovo zauzmu Srebrenicu, ali bezuspješno.
Početkom 1993. teritorij između Zvornika i Srebrenice definitivno je pao u srpske ruke, a najveći broj stanovnika sa tog prostora sklonio se u Srebrenicu. Tih dana kada je potpisana demilitarizacija Srebrenice i Rezolucijom Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija prostor stavljen pod zaštitu međunarodnih snaga (UNPROFOR-a), u Srebrenici se zateklo oko 50.000 stanovnika, ili pet puta više nego je živjelo do početka agresije. Tada započinju neviđene patnje stanovništva.
Iako su Ujedinjene nacije formalno štitile Srebrenicu, u "zaštićenoj zoni" Bošnjaci su svakodnevno ubijani od granata koje su srpske jedinice upućivale na grad iz teških oruđa.Svakodnevna glad obilježila je život u Srebrenici sve do kraja juna 1995, kada su započeli iznenadni i žestoki napadi na Srebrenicu, "zaštićenu zonu" Ujedinjenih nacija.
Dana 06.07.1995 godine pocela srpska ofanziva na zasticenu zonu UN-a Srebrenicu.U jeku jakih artiljerijskih napada u Srebrenici svakodnevno ginu civili.Udružene srpske jedinice iz Srbije i sa područja Bosne i Hercegovine, pod komandom generala Ratka Mladića uz direktnu podršku vojno-političkog rukovodstva Savezne Republike Jugoslavije, 11. jula 1995. u prisustvu holandskih jedinica u sastavu UNPROFOR-a zauzimaju Srebrenicu.
Tog dana i narednih dana u Srebrenici se desio najveci zlocin nad nevinim bošnjačkim civilnim stanovništvom najveci poslije drugog svjetskog rata.Tog dana oko 50.000 ljudi se nalazilo u Srebrenici zasticenoj zoni UN-a. Zene djeca i starci odlaze u Potocare njih oko 35.000 a 15.000 vojno sposobnih muskaraca u kolonama krece prema teritorijama pod kontrolom Armije RBiH,jedni prema Kladnju jedni prema Tuzli.
Od 11.07.1995 do 20.07.1995 pobijeno je izmedju 10 i 12 hiljada Srebreničana. Lokalno stanovništvo nije imalo mogućnost da pruži odbranu, jer je svo naoružanje, oduzeto 1993. godine, bilo uskladišteno kod UN snaga.
10 do 12 hiljada Bošnjačkih civila, Srebreničana zauvijek će ostati bez traga u šumama između Srebrenice i Tuzle, odnosno Srebrenice i Kladnja. Tamo su desetine masovnih grobnica i razbacane bošnjačke kosti, posebno razasute lobanje na kojima se vide tragovi ubistva, kako su ljudi davljeni i klani.
Nakon srebreničkog genocida ništa više nije kao što je bilo ranije. Srebrenica će ostati krvavi pečat dvadesetog vijeka. Ona je istinska bošnjačka i bosanska "Gernika". Tamo, u toj "zaštićenoj zoni" politički i vojni zvaničnici Ujedinjenih nacija predvođeni Akašijem i Žanvijeom, naprosto nisu htjeli da zaštite od pokolja bespomoćno bošnjačko civilno stanovništvo, iako su to morali učiniti, zašto su bili i veoma dobro plaćeni. Na njihovu i njima sličnih dušu neka idu sve golgote kroz koje su prošli Bošnjaci iz Srebrenice.
Na preliminarnom spisku ubijenih Srebreničana trenutno se nalazi 8106 imena, a 12000 ljudi se vodi kao nestalo. Nažalost svakodnevno se iskopavaju nove masovne grobnice, pa spisak sa ubijenim srebreničanima svakodnevno raste...
Među ubijenim je bilo dosta žena i djece, a Srpski zločinci oko Srebrenice su prakticirali da pale trudne bošnjačke žene i živu djecu, što svjedoče i slike žrtava iz masovnih grobnica.
Ove godine se dakle navršava 14 godina od najvećeg masakra koji se desio u "modenoj" Evropi. I ove godine, u Memorijalnom Centru u Potočarima bit će ukopano još žrtava koje su u međuvremenu pronađen i identifikovane. Među 534 žrtve su i Mehrudin Alić, Izudin Malagić i Saudin Muminović koji su imali samo 14 godina kada su ubijeni.
Never forget Srebrenica!
11.07.1995. - 11.07.2010.
