SECOND CHANCE by apo
Dok je užurbano koračao prema mračnoj i na oko neugodnoj ulici razmišljao je samo o jednom ; koliko će grama prodati.
Mobitel je zazvonio , grubi muški glas je bio sa druge strane :
„Roberte gdje si ba?“
„Tu sam , pričekaj .“
Robert je sve bržim korakom dublje zalazio u ulicu . Bio je nervozan i to je bilo očito.
Robert je bio mladić od 21 godine ; dosta visok sa kratko ošišanom crnom kosom .
Nosio je široke traperice te duksericu , imao je kapuljaču na glavi. Bio je bljedunjav , mršav momak sa nekih cca 60 kg . Uglavnom nije se činio kao ugodan tip.
Davno u svojoj 15oj godini života Robert se počeo baviti kriminalom . Krenuo je od sitnih stvari tipa ženskih torbica ; čokoladice ili nečeg drugog pa do svoje 16e godine kada je ukrao auto . Bio je sebičan i pohlepan ;željan novca . Shvatio je da krađom neće baš puno zaraditi ; štoviše imao je više štete nego koristi ...
U zatvoru je bio nekoliko puta , al' svaki put na kratko vrijeme zbog sitnih krađa .
Pohlepa je učinila svoje, ušao je u loše društvo – društvo dilera .
Kao mlad momak sa 17 godina počeo je prodavati drogu na ulici , imao je dosta zarade da preživi ; da plati stan te se uz to još i dobro zabavi .
Živio je u Sarajevu u kojem se i rodio . Roditelji su ga ostavili sa 4 godine ispred sirotišta te Robert nije znao za pojam ljubav nije mario ni za koga... ni za šta .
Bio je hladan prema svima ; pa čak i prema ljudima koji su ga posvojili i odgajali .
Zamislio se ... mislio je zašto nema normalan život . Glas ga trgnu iz „sna“.
„Kol'ko imaš?“ upita ga čovjek u crnom kaputu ; sijede kose i grubog glasa . Činio se kao čovjek 50-60 godina .
„5 grama“ reče Robert . „Koliko daješ; ne mogu ti dati ispod 200KM.“
„200 , sad idi što dalje da te moje oči ne vide.“
Robert se sa očitom dozom straha zaputi u smjeru gradskog trga gdje mu je i bio stan .
Ušao je u stan i počeo brojati novac ; od straha da ga nepoznati čovjek ne povrijedi nije smio ... točno 200 kovertibilnih maraka , Robert je bio zadovoljan .
Odmah je uzeo mobitel i počeo kucati broj ... Odzvanjalo je i odzvanjalo...
Nitko se nije javljao punih 5 minuta , Rober je spustio slušalicu i otišao spavati nakon nekoliko neprospavanih noći što zbog uzbuđenja što zbog novca koji je zaradio . Nije prestajao brojati zarađeni novac , brojao je i brojao ...
Robert se naglo trgnuo iz sna , nešto ga je probudilo .. ili netko?
Vrata su se otvorila , a na vratima je stajao Enes ; inače čovjek za kojeg Robert radi .
„Gdje su pare , govori!“
„Čekaj Enese brate dobit ćeš samo dok skupim nešto“
„Ne seri govno mutavo , prod'o si jučer Campi 5 grama“
Enes je počeo krvnički udarati Roberta čime i gdje stigne .. Robert pljuje krv i govori čovjeku da prestane . Nema milosti ...
„Dobro dobro stani!“ Rek'o je Robert u suzama.
„E'o ti pare kani me se , evo ti sve pišljive PARE!“
Enes je uzeo novac i otišao svojim putem . Robert je dugo nakon toga razmišljao , zašto mu ovo treba , zašto jednostavno ne može živjeti normalan život? Ipak , dilanje ga je uništilo,opasno uništilo.
Budio se plačući , nije mogao spavati ; samo je razmišljao što će i komu prodati . Želio je promjeniti način života , ipak ... nije mogao i razmišljao je o samoubojstvu ;ipak – to nije to ,to nije rješenje ...
Bila je to još jedna teška noć za Roberta . Do novca nije mogao ; bilo je prekasno te nije baš ni imao mušterija ... ipak to je i dalje bio onaj stari Robert. Na pamet mu je pala sjajna ideja .
Izašao je iz stana sa luđačkim pogledom lica.
Prisjećao se starih vremena kada je sa Enesom i još par svojih prijatelja koji su sad u zatvoru krao... Krao je sve samo da preživi.
Otišao je u neku malu uličicu. Stalno je pogledavao slijedi li ga itko. Kada je vidio da je zrak čist počeo je trčati prema nekoj ženi ; vidio je izvrsnu priliku za krađu torbice. Došao je do raskrižja na cesti.Trčao je,trčao... Odjednom je osjetio snažan udarac u bedro. Onesvjestio se.
„Hmm...um? Gdje sam?“ upita Robert. Još nije jasno vidio sve oko sebe, nakon onakvog udara malo ko bi.
„Sad si na sigurnom momče. Imao si gadnu povredu. U bolnici si.“ - reče mu starija gospođa,vjerojatno medicinska sestra.
„Doživio si gadnu ozljedu. Imaš par slomljenih rebara te ćeš morat' ostat' par dana u bolnici,ali ne brini se oporavit ćeš se.“ – reče mu neka mlađa žena dok mu je zabijala veliku iglu u venu.
„Erhmm... Šta se dogodilo? Ničeg se ne sjećam..“ reče Robert sa izgledom lica koji nije odavao nikakve emocije.
„Gadno te pokupilo auto. Sad odmaraj , mi ćemo izaći. Eh da ... imaš posjetu.“ – rekoše mu.
Robert se začudio. Nije imao prijatelje ... ne. Sva ga je obitelj napustila. Nije se sjetio nikog ko bi ga mogao posjetiti.
„Zdravo“ reče mu mlađa djevojka. Nekako... u isto vrijeme je bila i posramljena a i bilo ju je malo strah. Glas joj je podrhtavao dok je govorila da joj je žao te da onu noć nije bila baš prisebna pošto ju je ostavio zaručnik sa kojim je bila više godina. Sve je to govorila potpunom strancu kojeg je slučajno udarila autom.
„Shvatam te. Ja sam skoro svaki dan izbezumljen. Život mi je dosadio. Udarila si me autom, pa šta? Dešava se. Hvala ti.“
Djevojka ga je gledala začuđenim izrazom lica. Hmm... hvala? Imala je prelijepo lice sa plavim očima. Kosa joj je bila svezana u rep.
„Moram ići ... Kasnim na posao. Žao mi je...ćao. Vidit ćemo se opet“
„Stani! Nisi mi još rekla, kako se zoveš ako nije tajna? Ja sam Robert“ – reče Robert uz blagi osmijeh na licu. Djevojka mu se svidjela. To je bio prvi put da se Robert osmjehnuo u životu.
„Dana (Dejna)“ reče mu djevojka te hitrim korakom napusti sobu.
Dugo u noć Robert je mislio o njoj ... o njenim prelijepim očima , njenom licu, njenim usnama ... Dugo je maštao, nadao se da mu možda ta djevojka može promijeniti život na bolje jer ga je ovaj način života vodio nigdje. Rekao je sam sebi puno puta da će promijeniti život skroz na skroz ... pokušavao je i pokušavao ali ... Jedina stvar koja ga je činila sretnim je nešto novca kojeg je dobivao putem dilanja,putem droge.
Lagao je sam sebi, toliko puta da nije mogao prebrojati.
U bolnici je ostao 14 dana, oporavio se ali ipak nedovoljno. Rekli su mu da mora ostati još par dana ali nije ih slušao. Jednostavno je otišao u nepoznatom pravcu. Dana koja mu je rekla posjetiti ga ; na njegovu žalost nije. Nije je vidio dugo vremena.
Vrijeme je ispunjavao na razne načine, dilao je, krao.. Završio je u zatvoru na par mjeseci zbog pokušaja teške oružane pljačke. Htio je opet vidjeti Danu ali zbog nekih okolnosti , možda čak i više sile nije mogao. Onaj dan je otišla i nikad se više nisu vidjeli. Sjećao se onog dana dobro, kad je božanstvenim glasom rekla svoje ime, kad mu se izvinjavala... Ipak sve je manje i manje mislio na nju.
Sjedio je u parku na klupi i gledao sve te na oko sretne ljude. Nije ih poznavao, svaki čovjek koji je imao osmijeh za njega je bio sretan. Sve te obitelji koje imaju djecu, svi ti sretni ljudi,sretni parovi... mrzio ih je iz dna duše, duša koja je bila toliko pokvarena da nije mario ni za koga,'sem za Danu.
Počeo se raspitivati za nju. Saznao je mnoge stvari. Bila je novinarka koja je radila za neku lokalnu televiziju, bila je na putu za San Francisco.
„Imaš šta robe?“ - reče mu neko preko telefona.
„Dovoljno“ reče Robert.
Prodao je ono malo heroina što je imao, otišao je do najbliže turističke firme i kupio kartu za San Francisco. Život mu se činio besmislen , htio je promjenu bar što se ljudi i okoline tiče. Ipak, ponjeo je i „robe“. Ipak je to bio samo diler kojem ni do čeg nije stalo.
Karte nisu bile za prvu klasu naravno. U avionu je bilo neudobno, osoblje je bilo katastrofalno. Pokušavao je zaspati, bio je preumoran.Nije uspio. Rezervirao je sobu u hotelu Broderick Victorian koji se nalazio u San Franciscu. Bio je među najjeftinijim a davao je dobre usluge.
Stigao je I pozvao taxi. Stigao je do hotel ate odmah otišao u sobu smoren od puta I par neprospavanih noći.
Mirno je spavao.
Ustao je po običaju kasno. Nabrzinu je jeo i otišao do adresara. Našao je ženu koja se prezivala kao i Dana, napokon je saznao gdje živi. Dana je bila kod svoje tetke u San Franciscu.
I dalje je tražio i tražio. Nije se mogao snaći u tako velikom danu. Ostao je tamo. Prolazili su mjeseci, točnije 4 mjeseca. Napokon je našao stan.
Pokucao je na vrata i nadao se da će mu Dana otvoriti. I.. otvorila je.
„Dobar dan , koga trebaš?“
„Dana zar me se ne sjećaš? Pogledaj me još jednom.“
„Hmm... ti si onaj momak kojeg sam udarila autom? „
„Da . Rekla si da ćeš nazvati , da ćeš se javiti. Zašto nisi?“
„Hm... Imala sam problema kod kuće, otputovala sam „poslovno“. Bar sam svima tako rekla. Htjela sam se riješiti grada,ulice,ljudi... Htjela sam promjenu.“
„Erhm...Jesi li slobodna za večeras? Naš'o sam sjajan restoran.“
„Čekaj... Da. Mislim da jesam“
„Pokupim te u 8?“
„Može.“
Razgovor između Dane i Roberta je završio. Robert je napokon bio sretan, upoznao je osobu za koju je mislio da će mu promijeniti život. Do 8 sati je sreo par ljudi i prodao nešto heroina te je tako zaradio za jednu pristojnu večeru.
Došao je i taj trenutak. Pokupio je Danu... nikad nije vidio ljepši osmijeh na nečijem licu. Dapače i on se jednom nasmijao; samo nakratko.
Proveli su lijepu večer, otišli su u Robertovu sobu te kasnije na krov hotela, tamo Dana zaljubila u Roberta. Robert joj je pričao o svemo što je proživio. Rekao joj je čak i da je diler, Dana se nije ljutila te je pokušala nešto uraditi za Roberta u idućih par tjedana. Robert je pred njenim očima bacio sav heroin koji je imao. Prvi put su se poljubili. To je bila Robertova jedina emocija u životu , prvi put se osjećao super. Htio je naći stan za njih dvoje , nije uspio.
Bila je to hladna decembarska večer. Izašli su na obilnu večeru u onaj isti restoran gdje im je bio prvi izlazak. Robert je imao ideju.. htio je zaprositi Danu.
„Ispričavam se , moram do toaleta“ rekla je Dana.
Robert ju je otpratio do tamo i vratio se na mjesto.
Vratila se nakon 15 minuta te je probala tortu koju je Robert naručio. Osjetla je nešto tvrdo u sredini komada, prsten.
„Roberte! Zagrlila ga je“ prihvatila je prsten i zaručila se sa Robertom , bilo joj je malo teško zbog toga što ju je ostavio prošli zaručnik.
Otišli su u Robertovu sobu te se zabavljali do 4:00 ujutro.
„Moram ići... Moram malo odspavati. Ujutro moram na posao.“ Rekla mu je
„Hoćeš da te otpratim? Inzistiram.“
„Ne treba , sama ću...“
6:00-Robert prima telefonski poziv.
„Roberte , Danina tetka je..“ kroz suze je rekla njena tetka.
Robert je saznao da je dana prebijena na ulici kada se vraćala putem kući. Hitro je otišao u bolnicu.
„DANA!“ rekao je u suzama.
Nakon par sati čekanja poslije operacije , doktor dolazi do Roberta
„Dana has passed away... I'm sorry.“
Robert je bio skrhan... Nije želio živjeti. Vratio se paklu dilanja te je otišao nazad iz San Francisca.
Stalno je posjećivao Danin grob.
Mrzio je sve sretne ljude...sve ljude sa smješkom na licu.
Little Dana O'Hara ,oh Dana my Dear...
What a shame ...
Rate and comment.
Kopirano iz Worda pa je malo nepregledno.
Thanz to : Jason (ideja i pomogao oko nekih sitnica)
Dok je užurbano koračao prema mračnoj i na oko neugodnoj ulici razmišljao je samo o jednom ; koliko će grama prodati.
Mobitel je zazvonio , grubi muški glas je bio sa druge strane :
„Roberte gdje si ba?“
„Tu sam , pričekaj .“
Robert je sve bržim korakom dublje zalazio u ulicu . Bio je nervozan i to je bilo očito.
Robert je bio mladić od 21 godine ; dosta visok sa kratko ošišanom crnom kosom .
Nosio je široke traperice te duksericu , imao je kapuljaču na glavi. Bio je bljedunjav , mršav momak sa nekih cca 60 kg . Uglavnom nije se činio kao ugodan tip.
Davno u svojoj 15oj godini života Robert se počeo baviti kriminalom . Krenuo je od sitnih stvari tipa ženskih torbica ; čokoladice ili nečeg drugog pa do svoje 16e godine kada je ukrao auto . Bio je sebičan i pohlepan ;željan novca . Shvatio je da krađom neće baš puno zaraditi ; štoviše imao je više štete nego koristi ...
U zatvoru je bio nekoliko puta , al' svaki put na kratko vrijeme zbog sitnih krađa .
Pohlepa je učinila svoje, ušao je u loše društvo – društvo dilera .
Kao mlad momak sa 17 godina počeo je prodavati drogu na ulici , imao je dosta zarade da preživi ; da plati stan te se uz to još i dobro zabavi .
Živio je u Sarajevu u kojem se i rodio . Roditelji su ga ostavili sa 4 godine ispred sirotišta te Robert nije znao za pojam ljubav nije mario ni za koga... ni za šta .
Bio je hladan prema svima ; pa čak i prema ljudima koji su ga posvojili i odgajali .
Zamislio se ... mislio je zašto nema normalan život . Glas ga trgnu iz „sna“.
„Kol'ko imaš?“ upita ga čovjek u crnom kaputu ; sijede kose i grubog glasa . Činio se kao čovjek 50-60 godina .
„5 grama“ reče Robert . „Koliko daješ; ne mogu ti dati ispod 200KM.“
„200 , sad idi što dalje da te moje oči ne vide.“
Robert se sa očitom dozom straha zaputi u smjeru gradskog trga gdje mu je i bio stan .
Ušao je u stan i počeo brojati novac ; od straha da ga nepoznati čovjek ne povrijedi nije smio ... točno 200 kovertibilnih maraka , Robert je bio zadovoljan .
Odmah je uzeo mobitel i počeo kucati broj ... Odzvanjalo je i odzvanjalo...
Nitko se nije javljao punih 5 minuta , Rober je spustio slušalicu i otišao spavati nakon nekoliko neprospavanih noći što zbog uzbuđenja što zbog novca koji je zaradio . Nije prestajao brojati zarađeni novac , brojao je i brojao ...
Robert se naglo trgnuo iz sna , nešto ga je probudilo .. ili netko?
Vrata su se otvorila , a na vratima je stajao Enes ; inače čovjek za kojeg Robert radi .
„Gdje su pare , govori!“
„Čekaj Enese brate dobit ćeš samo dok skupim nešto“
„Ne seri govno mutavo , prod'o si jučer Campi 5 grama“
Enes je počeo krvnički udarati Roberta čime i gdje stigne .. Robert pljuje krv i govori čovjeku da prestane . Nema milosti ...
„Dobro dobro stani!“ Rek'o je Robert u suzama.
„E'o ti pare kani me se , evo ti sve pišljive PARE!“
Enes je uzeo novac i otišao svojim putem . Robert je dugo nakon toga razmišljao , zašto mu ovo treba , zašto jednostavno ne može živjeti normalan život? Ipak , dilanje ga je uništilo,opasno uništilo.
Budio se plačući , nije mogao spavati ; samo je razmišljao što će i komu prodati . Želio je promjeniti način života , ipak ... nije mogao i razmišljao je o samoubojstvu ;ipak – to nije to ,to nije rješenje ...
Bila je to još jedna teška noć za Roberta . Do novca nije mogao ; bilo je prekasno te nije baš ni imao mušterija ... ipak to je i dalje bio onaj stari Robert. Na pamet mu je pala sjajna ideja .
Izašao je iz stana sa luđačkim pogledom lica.
Prisjećao se starih vremena kada je sa Enesom i još par svojih prijatelja koji su sad u zatvoru krao... Krao je sve samo da preživi.
Otišao je u neku malu uličicu. Stalno je pogledavao slijedi li ga itko. Kada je vidio da je zrak čist počeo je trčati prema nekoj ženi ; vidio je izvrsnu priliku za krađu torbice. Došao je do raskrižja na cesti.Trčao je,trčao... Odjednom je osjetio snažan udarac u bedro. Onesvjestio se.
„Hmm...um? Gdje sam?“ upita Robert. Još nije jasno vidio sve oko sebe, nakon onakvog udara malo ko bi.
„Sad si na sigurnom momče. Imao si gadnu povredu. U bolnici si.“ - reče mu starija gospođa,vjerojatno medicinska sestra.
„Doživio si gadnu ozljedu. Imaš par slomljenih rebara te ćeš morat' ostat' par dana u bolnici,ali ne brini se oporavit ćeš se.“ – reče mu neka mlađa žena dok mu je zabijala veliku iglu u venu.
„Erhmm... Šta se dogodilo? Ničeg se ne sjećam..“ reče Robert sa izgledom lica koji nije odavao nikakve emocije.
„Gadno te pokupilo auto. Sad odmaraj , mi ćemo izaći. Eh da ... imaš posjetu.“ – rekoše mu.
Robert se začudio. Nije imao prijatelje ... ne. Sva ga je obitelj napustila. Nije se sjetio nikog ko bi ga mogao posjetiti.
„Zdravo“ reče mu mlađa djevojka. Nekako... u isto vrijeme je bila i posramljena a i bilo ju je malo strah. Glas joj je podrhtavao dok je govorila da joj je žao te da onu noć nije bila baš prisebna pošto ju je ostavio zaručnik sa kojim je bila više godina. Sve je to govorila potpunom strancu kojeg je slučajno udarila autom.
„Shvatam te. Ja sam skoro svaki dan izbezumljen. Život mi je dosadio. Udarila si me autom, pa šta? Dešava se. Hvala ti.“
Djevojka ga je gledala začuđenim izrazom lica. Hmm... hvala? Imala je prelijepo lice sa plavim očima. Kosa joj je bila svezana u rep.
„Moram ići ... Kasnim na posao. Žao mi je...ćao. Vidit ćemo se opet“
„Stani! Nisi mi još rekla, kako se zoveš ako nije tajna? Ja sam Robert“ – reče Robert uz blagi osmijeh na licu. Djevojka mu se svidjela. To je bio prvi put da se Robert osmjehnuo u životu.
„Dana (Dejna)“ reče mu djevojka te hitrim korakom napusti sobu.
Dugo u noć Robert je mislio o njoj ... o njenim prelijepim očima , njenom licu, njenim usnama ... Dugo je maštao, nadao se da mu možda ta djevojka može promijeniti život na bolje jer ga je ovaj način života vodio nigdje. Rekao je sam sebi puno puta da će promijeniti život skroz na skroz ... pokušavao je i pokušavao ali ... Jedina stvar koja ga je činila sretnim je nešto novca kojeg je dobivao putem dilanja,putem droge.
Lagao je sam sebi, toliko puta da nije mogao prebrojati.
U bolnici je ostao 14 dana, oporavio se ali ipak nedovoljno. Rekli su mu da mora ostati još par dana ali nije ih slušao. Jednostavno je otišao u nepoznatom pravcu. Dana koja mu je rekla posjetiti ga ; na njegovu žalost nije. Nije je vidio dugo vremena.
Vrijeme je ispunjavao na razne načine, dilao je, krao.. Završio je u zatvoru na par mjeseci zbog pokušaja teške oružane pljačke. Htio je opet vidjeti Danu ali zbog nekih okolnosti , možda čak i više sile nije mogao. Onaj dan je otišla i nikad se više nisu vidjeli. Sjećao se onog dana dobro, kad je božanstvenim glasom rekla svoje ime, kad mu se izvinjavala... Ipak sve je manje i manje mislio na nju.
Sjedio je u parku na klupi i gledao sve te na oko sretne ljude. Nije ih poznavao, svaki čovjek koji je imao osmijeh za njega je bio sretan. Sve te obitelji koje imaju djecu, svi ti sretni ljudi,sretni parovi... mrzio ih je iz dna duše, duša koja je bila toliko pokvarena da nije mario ni za koga,'sem za Danu.
Počeo se raspitivati za nju. Saznao je mnoge stvari. Bila je novinarka koja je radila za neku lokalnu televiziju, bila je na putu za San Francisco.
„Imaš šta robe?“ - reče mu neko preko telefona.
„Dovoljno“ reče Robert.
Prodao je ono malo heroina što je imao, otišao je do najbliže turističke firme i kupio kartu za San Francisco. Život mu se činio besmislen , htio je promjenu bar što se ljudi i okoline tiče. Ipak, ponjeo je i „robe“. Ipak je to bio samo diler kojem ni do čeg nije stalo.
Karte nisu bile za prvu klasu naravno. U avionu je bilo neudobno, osoblje je bilo katastrofalno. Pokušavao je zaspati, bio je preumoran.Nije uspio. Rezervirao je sobu u hotelu Broderick Victorian koji se nalazio u San Franciscu. Bio je među najjeftinijim a davao je dobre usluge.
Stigao je I pozvao taxi. Stigao je do hotel ate odmah otišao u sobu smoren od puta I par neprospavanih noći.
Mirno je spavao.
Ustao je po običaju kasno. Nabrzinu je jeo i otišao do adresara. Našao je ženu koja se prezivala kao i Dana, napokon je saznao gdje živi. Dana je bila kod svoje tetke u San Franciscu.
I dalje je tražio i tražio. Nije se mogao snaći u tako velikom danu. Ostao je tamo. Prolazili su mjeseci, točnije 4 mjeseca. Napokon je našao stan.
Pokucao je na vrata i nadao se da će mu Dana otvoriti. I.. otvorila je.
„Dobar dan , koga trebaš?“
„Dana zar me se ne sjećaš? Pogledaj me još jednom.“
„Hmm... ti si onaj momak kojeg sam udarila autom? „
„Da . Rekla si da ćeš nazvati , da ćeš se javiti. Zašto nisi?“
„Hm... Imala sam problema kod kuće, otputovala sam „poslovno“. Bar sam svima tako rekla. Htjela sam se riješiti grada,ulice,ljudi... Htjela sam promjenu.“
„Erhm...Jesi li slobodna za večeras? Naš'o sam sjajan restoran.“
„Čekaj... Da. Mislim da jesam“
„Pokupim te u 8?“
„Može.“
Razgovor između Dane i Roberta je završio. Robert je napokon bio sretan, upoznao je osobu za koju je mislio da će mu promijeniti život. Do 8 sati je sreo par ljudi i prodao nešto heroina te je tako zaradio za jednu pristojnu večeru.
Došao je i taj trenutak. Pokupio je Danu... nikad nije vidio ljepši osmijeh na nečijem licu. Dapače i on se jednom nasmijao; samo nakratko.
Proveli su lijepu večer, otišli su u Robertovu sobu te kasnije na krov hotela, tamo Dana zaljubila u Roberta. Robert joj je pričao o svemo što je proživio. Rekao joj je čak i da je diler, Dana se nije ljutila te je pokušala nešto uraditi za Roberta u idućih par tjedana. Robert je pred njenim očima bacio sav heroin koji je imao. Prvi put su se poljubili. To je bila Robertova jedina emocija u životu , prvi put se osjećao super. Htio je naći stan za njih dvoje , nije uspio.
Bila je to hladna decembarska večer. Izašli su na obilnu večeru u onaj isti restoran gdje im je bio prvi izlazak. Robert je imao ideju.. htio je zaprositi Danu.
„Ispričavam se , moram do toaleta“ rekla je Dana.
Robert ju je otpratio do tamo i vratio se na mjesto.
Vratila se nakon 15 minuta te je probala tortu koju je Robert naručio. Osjetla je nešto tvrdo u sredini komada, prsten.
„Roberte! Zagrlila ga je“ prihvatila je prsten i zaručila se sa Robertom , bilo joj je malo teško zbog toga što ju je ostavio prošli zaručnik.
Otišli su u Robertovu sobu te se zabavljali do 4:00 ujutro.
„Moram ići... Moram malo odspavati. Ujutro moram na posao.“ Rekla mu je
„Hoćeš da te otpratim? Inzistiram.“
„Ne treba , sama ću...“
6:00-Robert prima telefonski poziv.
„Roberte , Danina tetka je..“ kroz suze je rekla njena tetka.
Robert je saznao da je dana prebijena na ulici kada se vraćala putem kući. Hitro je otišao u bolnicu.
„DANA!“ rekao je u suzama.
Nakon par sati čekanja poslije operacije , doktor dolazi do Roberta
„Dana has passed away... I'm sorry.“
Robert je bio skrhan... Nije želio živjeti. Vratio se paklu dilanja te je otišao nazad iz San Francisca.
Stalno je posjećivao Danin grob.
Mrzio je sve sretne ljude...sve ljude sa smješkom na licu.
Little Dana O'Hara ,oh Dana my Dear...
What a shame ...
Rate and comment.
Kopirano iz Worda pa je malo nepregledno.
Thanz to : Jason (ideja i pomogao oko nekih sitnica)
Jebiga, takav je zivot