1st u zanimljive ^^
2nd ocu moderatora xD
Šta vi mislite imate li vi dovoljno poštovanje prema sebi ?
Prema drugima ? Prema starijima ?
Šta vi iskreno mislite o današnjici, i poštovanju mladih prema starijim osobama ?
Šta utiče na ponašanje naše ovdašnje djece, jesuli krivi roditelji za to, škola , ulica , društvo ?
Šta za vas život predstavlja ?
Neki ljudi jedu da bi živjeli, dok ima i onih koji žive samo da jedu
Majka me rodila, ulica odgojila, droga odhranila, igla sahranila ?
A sada da kažem nešto o poštovanju bio bi red ;
Poštovanje prema samome sebi proizlazi iz osjećaja za ljudsku vrijednost. Niko sebe nije stvorio, već nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku. Znaci prihvaćam sebe onakvim kakav jesam: priznajem svoje darove, ali i granice. Jedan vrlo važan vidik samopoštovanja jest ne kriviti se za ono za što nismo krivi. Mi smo u potpunosti odgovorni samo za one naše odluke koje smo donijeli s punim znanjem, svjesno i uz pristanak. Samopoštovanje i ljubav prema sebi proizlaze prvenstveno iz poznavanja sebe. Osoba koja podcjenjuje sebe, nije ponizna, nego ima iskrivljenu sliku o sebi.
Tako i mi danas mnogi imamo iskrivljenu sliku o sebi. Počevši od sebe samog uviđam svakodnevno da imam preloše mišljenje o sebi i da se brinem što će drugi reci. Što nije dobro. Prvenstveno zato jer mnogi vide samo ono što žele vidjeti i vide samo ono što im je predstavljeno, a ne vide cistu stvarnost niti ne vide ono što se skriva iza fiktivne predodžbe. Prečesto ljudi danas brinu za druge, previše je danas cinizma u svijetu. Ljudi vole voditi brigu o drugima, a o sebi ne. Pa istina je da svi mi griješimo i da imamo stvari za koje smo odgovorni, a koje ne možemo popraviti jer je prekasno, ali isto tako ti će ljudi odgovarati za svoja (ne)djela, bilo na ovom svijetu ili nekom drugom. Pa to je djelo te osobe i jedino ona može odgovarati za počinjeno (ne)djelo, a one osobe koje osuđuju prerano i osobe koje misle da imaju pravo na to mogu se jako prevariti. Jer ti ljudi ne pomisle da su povrijedili druge osobe, i ne vide da su te osobe povrijeđene i da namjerno rade stvari koje ljudi žele vidjeti. Cesto puta ja recimo napravim stvari koje pojedinci žele vidjeti. I više se ne brinem što će tko reci. Jer ako ću se vječno brinuti što će ko reci, što mislite dokle bi došao?? Pa vjerojatno bi došao do psihičkih problema (koji i nisu bili tako daleko od mene). Danas se čovjek mora poštivati i imati vjere i povjerenja u sebe. Najprije čovjek treba oprostiti samome sebi i prihvatiti se onakvim kakvi jest da bi mogao prihvatiti tuđe mišljenje i u određenim slučajevima oglušiti se na kojekakve provokacije i sl. Jedna mi stvar nije jasna, koja mi možda ni nikada neće biti, a to je ljudska psiha. Na primjer, kako netko može voditi brigu o tuđim životima i ne obazirati se na posljedice koje uzrokuje?? Zašto zazire u tuđi život i pred tuđim vratima mete, a pred svojim još ima smeća, ali je trenutno pod otiračem?? Ili recimo kako jedan dan može biti dobre volje, drugi loše, tj. kako jedan dan može pričati jedno, a već drugi okrene ploču?? Mislim zar je to potrebno?? I onda se postavlja pitanje dali te osobe, ti ljudi, imaju samopoštovanja?? Mislim dali dovoljno sebe poštuju, jer ako ne poštuju sebe kako će poštivati nekog drugog?? I njegov privatni život?? Život nas uči mnogo čemu. I dobrim i lošim stvarima, pogreškama i manama, učimo iz vlastitih iskustava i na vlastitoj koži osjetimo bol. U tim trenucima ne smijemo spuštati glavu i dozvoliti drugima da vide slabost i slomljenost našu, a najviše od svega ne smijemo sebi pokazati da smo slabi i baciti „pušku u kukuruz“. Pa na kraju jeli to psihologija života?? Naravno da nije. Moja draga seka je prošla toliko toga u životu, na svim bolima, patnjama i greškama učila, i danas je kao „žena od čelika“. Izdržljiva, hrabra, odvažna, nepokolebljiva, puna optimizma i svih onih vrlina koje poželi svatko od nas. Tim putem moramo ići, na takve se osobe ugledati, jer te osobe imaju jako visoko samopoštovanje, a to je ipak najbitnije. Ako ti samoga sebe poštuješ (ja, ti, ona, on itd) lako ćeš svladati prepreke u životu koje ti se ispriječe. Koliko mi danas imamo problema?? Svatko od nas ima neki problem s kojim se teško nosi. Svatko od nas ima grešku za koju placa. Netko više netko manje. Netko prije netko kasnije. Netko je od nas izgubio dragu nam osobu.. mušku ili žensku. I ja sam izgubio drage mi osobe. Neke svojim pogreškama, neke njihovim i sl., ali živjeti moram dalje. Život teče, on ne čeka da ja odlučim da mogu krenuti dalje. Ako samo još izostanem koji dan, mjesec, godinu neću više ići u korak sa samim sobom, sa svojim životom. Ako ja izgubim samopoštovanje teško ću ga vratiti natrag. Ako ja velim sebi da ja to mogu i da ja to hoću, onda ja to mogu i ja to onda hoću. Sad sam se sjetio jednog svog frenda koji bi rekao: „Sve se može kad se hoće!“.. istina sve čovjek može samo kad ima želju i volju. Ali, opet ponavljam, najbitnije je poštivanje samoga sebe. Ako sebe vidiš u dobrom svjetlu, vidjet ce te i drugi. Ako si siguran u sebe, sigurni će biti i drugi. Da, još nešto. Netko bi rekao: „Tako ti je Bog odredio!“ ili tome slično.. jest Bog je odredio, ali odredio je samo nešto. Dao ti je priliku za život. Dao ti je roditelje i rodbinu. Pružio ti je mogućnost življenja, na tebi je da si odrediš kakvo će to življenje biti. Hoćeš li krenuti putem dobrim ili putem zlim. Ako skreneš sa dobrog puta jednom u životu i odlučiš se vratiti drage volje će prihvatiti tvoje obraćenje, isto tako ako odlučiš sa lošeg puta krenuti putem dobra objeručke će te prihvatiti. U pojedinim situacijama čovjeku je potrebno možda dan-dva, mjesec-dva, godina-dvije, ali uspjet će. Najbitnija je vjera u sebe, prihvaćanje sebe onakvog kakav jesi, poštivanje samog sebe i ljubav prema samome sebi, a sve ostalo dolazi postepeno. Sve ostalo će s vremenom „doći na svoje mjesto“. Pa ipak NITKO nije savršen. Zato uzmite život svoj u ruke svoje i krenite putem samopoštovanja, samoljubavi, hrabrosti, odvažnosti i nepokolebljivosti. Jer sve se svodi na to da smo mi sami sebi najbitniji, a onda svi ostali redom. Jer ako si sebi bitan, možeš biti bitan i drugima.
Znaj i ne zaboravi: SUZA je najvjerniji pratilac čovjeku, jer kad te svi zaborave, ona se pojavi..
2nd ocu moderatora xD
Šta vi mislite imate li vi dovoljno poštovanje prema sebi ?
Prema drugima ? Prema starijima ?
Šta vi iskreno mislite o današnjici, i poštovanju mladih prema starijim osobama ?
Šta utiče na ponašanje naše ovdašnje djece, jesuli krivi roditelji za to, škola , ulica , društvo ?
Šta za vas život predstavlja ?
Neki ljudi jedu da bi živjeli, dok ima i onih koji žive samo da jedu
Majka me rodila, ulica odgojila, droga odhranila, igla sahranila ?
A sada da kažem nešto o poštovanju bio bi red ;
Poštovanje prema samome sebi proizlazi iz osjećaja za ljudsku vrijednost. Niko sebe nije stvorio, već nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku. Znaci prihvaćam sebe onakvim kakav jesam: priznajem svoje darove, ali i granice. Jedan vrlo važan vidik samopoštovanja jest ne kriviti se za ono za što nismo krivi. Mi smo u potpunosti odgovorni samo za one naše odluke koje smo donijeli s punim znanjem, svjesno i uz pristanak. Samopoštovanje i ljubav prema sebi proizlaze prvenstveno iz poznavanja sebe. Osoba koja podcjenjuje sebe, nije ponizna, nego ima iskrivljenu sliku o sebi.
Tako i mi danas mnogi imamo iskrivljenu sliku o sebi. Počevši od sebe samog uviđam svakodnevno da imam preloše mišljenje o sebi i da se brinem što će drugi reci. Što nije dobro. Prvenstveno zato jer mnogi vide samo ono što žele vidjeti i vide samo ono što im je predstavljeno, a ne vide cistu stvarnost niti ne vide ono što se skriva iza fiktivne predodžbe. Prečesto ljudi danas brinu za druge, previše je danas cinizma u svijetu. Ljudi vole voditi brigu o drugima, a o sebi ne. Pa istina je da svi mi griješimo i da imamo stvari za koje smo odgovorni, a koje ne možemo popraviti jer je prekasno, ali isto tako ti će ljudi odgovarati za svoja (ne)djela, bilo na ovom svijetu ili nekom drugom. Pa to je djelo te osobe i jedino ona može odgovarati za počinjeno (ne)djelo, a one osobe koje osuđuju prerano i osobe koje misle da imaju pravo na to mogu se jako prevariti. Jer ti ljudi ne pomisle da su povrijedili druge osobe, i ne vide da su te osobe povrijeđene i da namjerno rade stvari koje ljudi žele vidjeti. Cesto puta ja recimo napravim stvari koje pojedinci žele vidjeti. I više se ne brinem što će tko reci. Jer ako ću se vječno brinuti što će ko reci, što mislite dokle bi došao?? Pa vjerojatno bi došao do psihičkih problema (koji i nisu bili tako daleko od mene). Danas se čovjek mora poštivati i imati vjere i povjerenja u sebe. Najprije čovjek treba oprostiti samome sebi i prihvatiti se onakvim kakvi jest da bi mogao prihvatiti tuđe mišljenje i u određenim slučajevima oglušiti se na kojekakve provokacije i sl. Jedna mi stvar nije jasna, koja mi možda ni nikada neće biti, a to je ljudska psiha. Na primjer, kako netko može voditi brigu o tuđim životima i ne obazirati se na posljedice koje uzrokuje?? Zašto zazire u tuđi život i pred tuđim vratima mete, a pred svojim još ima smeća, ali je trenutno pod otiračem?? Ili recimo kako jedan dan može biti dobre volje, drugi loše, tj. kako jedan dan može pričati jedno, a već drugi okrene ploču?? Mislim zar je to potrebno?? I onda se postavlja pitanje dali te osobe, ti ljudi, imaju samopoštovanja?? Mislim dali dovoljno sebe poštuju, jer ako ne poštuju sebe kako će poštivati nekog drugog?? I njegov privatni život?? Život nas uči mnogo čemu. I dobrim i lošim stvarima, pogreškama i manama, učimo iz vlastitih iskustava i na vlastitoj koži osjetimo bol. U tim trenucima ne smijemo spuštati glavu i dozvoliti drugima da vide slabost i slomljenost našu, a najviše od svega ne smijemo sebi pokazati da smo slabi i baciti „pušku u kukuruz“. Pa na kraju jeli to psihologija života?? Naravno da nije. Moja draga seka je prošla toliko toga u životu, na svim bolima, patnjama i greškama učila, i danas je kao „žena od čelika“. Izdržljiva, hrabra, odvažna, nepokolebljiva, puna optimizma i svih onih vrlina koje poželi svatko od nas. Tim putem moramo ići, na takve se osobe ugledati, jer te osobe imaju jako visoko samopoštovanje, a to je ipak najbitnije. Ako ti samoga sebe poštuješ (ja, ti, ona, on itd) lako ćeš svladati prepreke u životu koje ti se ispriječe. Koliko mi danas imamo problema?? Svatko od nas ima neki problem s kojim se teško nosi. Svatko od nas ima grešku za koju placa. Netko više netko manje. Netko prije netko kasnije. Netko je od nas izgubio dragu nam osobu.. mušku ili žensku. I ja sam izgubio drage mi osobe. Neke svojim pogreškama, neke njihovim i sl., ali živjeti moram dalje. Život teče, on ne čeka da ja odlučim da mogu krenuti dalje. Ako samo još izostanem koji dan, mjesec, godinu neću više ići u korak sa samim sobom, sa svojim životom. Ako ja izgubim samopoštovanje teško ću ga vratiti natrag. Ako ja velim sebi da ja to mogu i da ja to hoću, onda ja to mogu i ja to onda hoću. Sad sam se sjetio jednog svog frenda koji bi rekao: „Sve se može kad se hoće!“.. istina sve čovjek može samo kad ima želju i volju. Ali, opet ponavljam, najbitnije je poštivanje samoga sebe. Ako sebe vidiš u dobrom svjetlu, vidjet ce te i drugi. Ako si siguran u sebe, sigurni će biti i drugi. Da, još nešto. Netko bi rekao: „Tako ti je Bog odredio!“ ili tome slično.. jest Bog je odredio, ali odredio je samo nešto. Dao ti je priliku za život. Dao ti je roditelje i rodbinu. Pružio ti je mogućnost življenja, na tebi je da si odrediš kakvo će to življenje biti. Hoćeš li krenuti putem dobrim ili putem zlim. Ako skreneš sa dobrog puta jednom u životu i odlučiš se vratiti drage volje će prihvatiti tvoje obraćenje, isto tako ako odlučiš sa lošeg puta krenuti putem dobra objeručke će te prihvatiti. U pojedinim situacijama čovjeku je potrebno možda dan-dva, mjesec-dva, godina-dvije, ali uspjet će. Najbitnija je vjera u sebe, prihvaćanje sebe onakvog kakav jesi, poštivanje samog sebe i ljubav prema samome sebi, a sve ostalo dolazi postepeno. Sve ostalo će s vremenom „doći na svoje mjesto“. Pa ipak NITKO nije savršen. Zato uzmite život svoj u ruke svoje i krenite putem samopoštovanja, samoljubavi, hrabrosti, odvažnosti i nepokolebljivosti. Jer sve se svodi na to da smo mi sami sebi najbitniji, a onda svi ostali redom. Jer ako si sebi bitan, možeš biti bitan i drugima.
Znaj i ne zaboravi: SUZA je najvjerniji pratilac čovjeku, jer kad te svi zaborave, ona se pojavi..
Stojiš u redu 15 minuta i onda ti hrpa nekih djevojčica stane na početak reda i uđe i jede. Dođe mi da ih nogom udarim. 
sjećam se kad sam bio mali, pa nisam mogao pisnuti nešto loše o starom (ili staroj). Ako pisneš, odmah dobiješ batine po guzici 
Samo pogledaj slike po fejsu i bit ce ti sve jasno 
